Gospodine, nisam dostojna da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja! Koliko smo puta izgovorili ovu rečenicu na sv. Misi, no jesmo li je zaista osjetili? Koliko smo puta tražili znak, nekakav putokaz kako bi lakše donosili životne odluke? Koliko smo puta hodali krivim smjerovima, izgubljeni jer smo mislili da znamo bolje od Njega? Trenutak kada osjetiš nemoć, kada shvatiš da sam ne možeš ništa - tek tada padaš na koljena i skrušenom molitvom istinski ozdravljaš! Tek tada Ga uistinu puštaš pod svoj krov, da upravlja tvojom kućom, tvojom nutrinom. I tek tada shvaćaš zašto je tvoj put ponekad morao biti toliko težak. O, moj Isuse, oprosti nam! Oprosti što nismo radosno s Tobom nosili svoj križ. Što smo se ljutili na Tebe kada nam je život donosio tragedije. Što smo se u tim trenucima pitali postojiš li uopće i gdje si. Ti si taj putokaz kojeg smo slijepo tražili na krivim mjestima! Tvoja je Riječ putokaz! Ona nas povezuje s Tobom, ispunjava neizmjernom radošću i životom. S Tobom možemo vikati s krovova! Isuse, nisam Te dostojna, ali dođi! Ispuni me poniznošću i pouzdanjem, poput ovoga satnika. Reci mi samo jednu riječ, riječ koja prodire u dubinu moje duše i otklanja sve nemire, strahove, tugu. Ispuni svaki djelić moje kuće svojom riječju. Riječju koja hrani, koja donosi promjenu.