Svi imamo neke životne ciljeve, svi mi negdje želimo ići, svi mi negdje idemo. Ova dva putovanja vode nas prema jednom cilju, jednom odredištu - malenom Isusu koji se rađa. 

Putovanje je započelo. Marija u to vrijeme djevojka od 17 godina, započela je spasenje, advent. Malene godine njenog života, a takva odluka pred njom. Sve u rukama. Strah, neznanje, šok, nepoznanica...

Ali jednom riječju pobijedila je sve to. Neka mi bude po Riječi tvojoj! Prihvaćanjem volje Božje, prihvatila je postati majkom Spasitelja, svojeg i našeg Boga. Ona. Ona koja nam je svaki put na zadnjem mjestu, a započela je ono što toliko čekamo, do čega dane brojimo iščekivajući. Ono čemu se toliko radujemo.

Bliži se ponovno ta noć. Sveta i tiha. Noć kada su malene oči, na hladnoći slame prvi puta ugledale svijet. Iste one oči koje su nju s Križa gledale natopljene krvlju. Nju, koja je započela dolazak tog dana. Ali zapamti: nije morala to prihvatiti, ali je prihvatila. Jer njeno Ime je poslušnost, vjernost, ljubav, poniznost. Donositeljica Božića. 

Pripremi srce, čovječe, jer Ljubav u obliku djeteta dolazi se roditi za tebe, za svakog od nas. Ljubav koja je pobijedila svijet!

Lana Behur

Putovanje. Stalno putujem. Najčešće žurim. Želim stići na vrijeme. Ne želim kasniti. No često mi se dogodi da dođem u trenutku kada vlak odlazi. Gledam njegov zadnji vagon i kroz prozor ljude koji se smještaju u udobne naslonjače. Svi su u vlaku osim mene i jednog čovjeka. 

Taj čovjek mi je nekako poznat. Imam osjećaj da ga znam. Imam osjećaj da ga svaki dan susrećem. Ma imam osjećaj da me prati. "Tko si ti?", uputio sam mu pogled s pitanjem. On mi je uzvratio pogled. To je bio najtopliji pogled koji me ikad ugrijao. Pitao me samo jedno pitanje: "Želiš li putovati?" Tko bi lud neznancu rekao da želi ići s njim u nepoznato? Ja znam tko. Tu je počelo moje putovanje života. 

Otišli smo prvim sljedećim vlakom u daleki svijet. Tamo je bio on i jedna trudna žena. Najljepša koju sam ikada vidio. On ju je vodio. On ju je volio. Bio sam sa strane i slijedio ih. Jako su malo govorili, a puno su se gledali. Oči su im sve govorile. Ja koji sam samo jedan običan putnik ipak sam zastao. Svjetlo me bacilo na zemlju. Bio sam poput malene ovce pokraj štale. U svoje vrijeme dao bih sve što imam i jesam: vunu. Samo zbog jednog poziva. A na što me zove ovaj plač kojeg čujem? Ne znam što me čeka. Samo znam da me nije strah. Znam da imam najbolje suputnike.

Elizabeta Čičak