Nakon ne znam kojeg puta čitanja današnjeg evanđelja, molitve za inspiracijom, priznala sam si da mi je najintrigantnija u tom trenu postala rečenica „Nato pograbiše kamenje da bace na nj. No Isus se sakri te iziđe iz Hrama.“ „Što da nacrtam?“, u očaju, „Zašto baš ta rečenica?“, pitala sama samu sebe. Hajdemo od početka – prođe mi to kroz glavu – zašto sam odabrala baš taj dan. I počnem u sebi – pa na današnji dan sam krštena… i krene tok misli – milost, primanje Duha Svetog, život, mi sami hram smo Duha Svetoga, kaže Isus kako prebiva u nama, u svome hramu… i vidim - iz tog hrama On može izaći – „sakri (se) te iziđe iz Hrama“. Nije li to strašno, postati tako beživotnim? Kako je to moguće? Jer je otjeran... Promatram ponašanja i riječi farizeja – njihov bunt, površnu proturječnost i argumentiranje, osudu, zavist, jarost i želju za nasiljem; lažu i proturječe sami sebi; jedno misle, drugo govore, a treće čine, što se vidi u tome kako se pozivaju na Abrahama dok im Isus nešto prije u Ivanovu evanđelju kaže: „Da ste djeca Abrahamova, djela biste Abrahamova činili“ (Iv 8, 39). Kad promatram djela, ponašanja i riječi današnjih ljudi, posebice kroz ove brige što nam donosi koronavirusna bolest te nastale štete potresom, vidim te iste ljude, presliku navedena evanđelja. Tjeraju svojim ponašanjem i riječima Boga iz vlastita života, a onda se pitaju ta di je sad taj Bog, zašto je indiferentan na našu patnju; na razne načine pametuju te govore, „evo, kažnjava“ likujući nad tuđom nesrećom, uništenom imovinom, kućama, crkvama. To sam nekako prikazala ovim tamnim likom s kamenom u ruci, ali i kroz njegovu suprotnost u mladiću s lijeve strane. Zašto taj mladić? Jer Isus me istovremeno tješi, pogotovo što u tom istom evanđelju kaže: „ako tko očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka“. Neki čuvaju Njegovu Riječ svojim ponašanjem, svojim riječima, mislima i djelima, a da toga nisu ni svjesni koliko, dok drugi još više u tome paze, kroz vjeru. I takve ljude pronalazim u današnjem društvu, u nastalim situacijama i događajima. Nadahnjuju me, podižu, čine hrabrom, poletnom, punom ideja, većeg srca i strpljenja za druge, smirenijom, predanijom u svakodnevnim obavezama, jačom u molitvi… Nikad nije moja misao samo moja, moj stav samo moj, moja riječ samo moja, moje djelo ili ponašanje samo moje – uvijek na neki način dotičem time drugoga, a da često nit ne znam što druga osoba u sebi nosi. To isto sam prikazala crtežom kroz ove niti s riječima. Na to Isus računa kada živimo Njega, kada se suobličujemo s Njim upoznavajući ga sve više kroz Bibliju, Euharistiju, propovijedi, molitve, duhovne obnove – da čak i oni koji su ga otjerali iz svoga života, nisu od Njega napušteni. „Daleko je strašnija duhovna smrt“, netko je rekao, i kad je sami odabiremo tjerajući Isusa iz vlastita života, On ni tada nas ili ikog drugog ne napušta. Velik je taj naš Bog. Uistinu smo slobodni i Njegovi kad čuvamo Njegovu Riječ – to se tek vidim na našim djelima i ponašanju.
Nakon ne znam kojeg puta čitanja današnjeg evanđelja, molitve za inspiracijom, priznala sam si da mi je najintrigantnija u tom trenu postala rečenica „Nato pograbiše kamenje da bace na nj. No Isus se sakri te iziđe iz Hrama.“ „Što da nacrtam?“, u očaju, „Zašto baš ta rečenica?“, pitala sama samu sebe. Hajdemo od početka – prođe mi to kroz glavu – zašto sam odabrala baš taj dan. I počnem u sebi – pa na današnji dan sam krštena… i krene tok misli – milost, primanje Duha Svetog, život, mi sami hram smo Duha Svetoga, kaže Isus kako prebiva u nama, u svome hramu… i vidim - iz tog hrama On može izaći – „sakri (se) te iziđe iz Hrama“. Nije li to strašno, postati tako beživotnim? Kako je to moguće? Jer je otjeran... Promatram ponašanja i riječi farizeja – njihov bunt, površnu proturječnost i argumentiranje, osudu, zavist, jarost i želju za nasiljem; lažu i proturječe sami sebi; jedno misle, drugo govore, a treće čine, što se vidi u tome kako se pozivaju na Abrahama dok im Isus nešto prije u Ivanovu evanđelju kaže: „Da ste djeca Abrahamova, djela biste Abrahamova činili“ (Iv 8, 39). Kad promatram djela, ponašanja i riječi današnjih ljudi, posebice kroz ove brige što nam donosi koronavirusna bolest te nastale štete potresom, vidim te iste ljude, presliku navedena evanđelja. Tjeraju svojim ponašanjem i riječima Boga iz vlastita života, a onda se pitaju ta di je sad taj Bog, zašto je indiferentan na našu patnju; na razne načine pametuju te govore, „evo, kažnjava“ likujući nad tuđom nesrećom, uništenom imovinom, kućama, crkvama. To sam nekako prikazala ovim tamnim likom s kamenom u ruci, ali i kroz njegovu suprotnost u mladiću s lijeve strane. Zašto taj mladić? Jer Isus me istovremeno tješi, pogotovo što u tom istom evanđelju kaže: „ako tko očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka“. Neki čuvaju Njegovu Riječ svojim ponašanjem, svojim riječima, mislima i djelima, a da toga nisu ni svjesni koliko, dok drugi još više u tome paze, kroz vjeru. I takve ljude pronalazim u današnjem društvu, u nastalim situacijama i događajima. Nadahnjuju me, podižu, čine hrabrom, poletnom, punom ideja, većeg srca i strpljenja za druge, smirenijom, predanijom u svakodnevnim obavezama, jačom u molitvi… Nikad nije moja misao samo moja, moj stav samo moj, moja riječ samo moja, moje djelo ili ponašanje samo moje – uvijek na neki način dotičem time drugoga, a da često nit ne znam što druga osoba u sebi nosi. To isto sam prikazala crtežom kroz ove niti s riječima. Na to Isus računa kada živimo Njega, kada se suobličujemo s Njim upoznavajući ga sve više kroz Bibliju, Euharistiju, propovijedi, molitve, duhovne obnove – da čak i oni koji su ga otjerali iz svoga života, nisu od Njega napušteni. „Daleko je strašnija duhovna smrt“, netko je rekao, i kad je sami odabiremo tjerajući Isusa iz vlastita života, On ni tada nas ili ikog drugog ne napušta. Velik je taj naš Bog. Uistinu smo slobodni i Njegovi kad čuvamo Njegovu Riječ – to se tek vidim na našim djelima i ponašanju.