Danas se spominjemo žrtava Domovinskog rata, posebice žrtava Vukovara i Škabrnje.
Razmišljala sam kako povezati današnje evanđelje sa slikom Vukovara koja mi je došla u srce.
U prvim redcima evanđelja neki ugledni čovjek je otputovao u daleku zemlju kako bi primio
svoje kraljevstvo. Razmišljam o tom čovjeku i vidim lik Isusa obučena u naše vojnike, naše
očeve i majke, djedove i bake, koji su sanjali o svojoj domovini, ali taj san je bio omražen
mnogima.
Isus je ponovo prolazio Kalvariju s našim narodom. Mnogim našim majkama, očevima, ženama,
muževima i djeci su njihovi najmiliji na najokrutniji način otrgnuti iz naručja. Razmišljajući
posebno o izranjenom i izmučenom Vukovaru kojeg na crtežu prikazuje stradali Vodotoranj,
naslikala sam jednu, a nažalost čestu sliku obitelji. Previše je ucviljenih žena ostalo bez svojih
muževa, a mnoga djeca u utrobama majki nisu upoznala svoje očeve. Previše je djece koja su
želju za igrom zamijenila željom da još jednom mogu čvrsto zagrliti svoje očeve. A to je bila
cijena slobode koju mnogi još i danas plaćaju. Zar Isus nije bio među nama u tim trenucima, zar
On nije bio izmučen i izranjen, otrgnut iz naručja svoje majke, za nas, za slobodu i za domovinu
na nebesima? Zbog ljubavi. Trebamo razumjeti kako ni Isusu, a ni mnogim žrtvama život nije bio
oduzet već su oni dali svoje živote. I to je ono čemu nas Isus uči. Zar nema ništa vrjednije nego
život svoj dati za prijatelja? Oni su dali svoju budućnost, svoje snove i želje, svoju sigurnost za
mene i tebe, za našu djecu. I kako ne biti vječno zahvalan i s ponosom se zvati Hrvaticom?
Ipak, danas Gospodin više nego ikada treba vojsku koja ide u duhovni rat protiv nemani koja ide
ponovo na obitelj i na naše domove. Naši vojnici su nosili krunice oko vrata i mnoge ruke su
prebirale zrna kroz to turobno vrijeme primajući snagu i nadu da će sutra biti bolje. Vratimo
krunice u ruke, vratimo krunice u obitelji i ne oglušujmo se na poziv našeg Kralja. U ime ljubavi
borimo se za našu djecu.