Eh, kada bi ga samo mogla dotaknuti… Opet tražimo znak, nešto opipljivo, stvarno, da je tu pokraj mene i da ga vidim i da ga mogu dotaknuti. Možda bi sve brige nestale? Sva očekivanja se ispunila? Rekao bi mi što trebam činiti i kamo trebam ići? Otkrila bi svoj poziv? To želim dočarati ovim crtežom. Svi smo mi ta žena koja se želi spasiti, izliječiti, okrijepiti, smiriti, pronaći, oživjeti, ostvariti... Ma samo da dotaknem tu tkaninu koju nosi. Drugi dio čitanja govori o ozdravljenju jedne djevojke. Opet ne vjerujemo dok ne vidimo, ne razglašavamo dok ne doživimo. Zašto je to tako? Ljudi smo. Ništa drugo. Bar ja tako mislim. Postoje neka pitanja koja su svakodnevna, stalna, vječna, a odgovori često nedovršeni, nepoznati, iritantni. Lako je reći, stvarno je. Čak je lako i biti svjestan. Ali djelovati...Malo teže. Svima nam je tako, nisi drugačiji niti luđi. Reci, izgovori naglas, viči! Zajedno smo, djelujmo! :)