U današnjem Evanđelju slušamo o slijepcu koji je bio pokraj puta i prosio. On, kao slijepac, nije živio punim plućima, cijeli život mu je prolazio pored puta, uvijek negdje u blizini, ali postrani. Bio je na rubu događanja i života. On je simbol svih naših sljepoća. Slijep sam kada ne ispunjavam svoje dužnosti, slijep sam kad popuštam svojim nagonima i strastima, slijep sam kada uporno tjeram svoju volju iako ona šteti drugima. Zato trebam smoći snage i sjesti pokraj puta te zamoliti jedinog koji mi može pomoći, da skine zastore sa mojih očiju koji me priječe gledati iskreno svoj život. 

Slijepcu je bilo dovoljno što je čuo da se nešto neobično događa. Čekajući pomoć dobrih ljudi, sigurno je čuo o Isusu i znao je da će trenutak kada ga susretne, promjeniti i njegov život. Kada je mislio da postoji mogućnost susreta sa Isusom glasno ga je dozivao, nitko ga nije mogao spriječiti jer je vjerovao da Isus doista može promijeniti njegov život. Prevladao je sve prepreke i došao do uslišanja! Njegova je molitva urodila plodom! Njegova ga je vjera spasila! Ta vjera bila je pokretačka snaga, od statičnog čovjeka, sputanog sljepoćama postao je učenik, onaj koji slijedi Isusa, čak i na put u Jeruzalem, u muku i smrt..
Gospodine, molim Te za ustrajnost u molitvi, da i moja vjera bude jača od prepreka koje život i okolica mogu staviti pred mene. Daj da te slijedim i putem koji vodi u muku. Želim te slijediti sve do Uskrsa!