"Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom."

Kad sam slikala raspetoga Isusa, moj trogodišnji sin je dao komentar
-“Ali mama, zašto farbaš da Ga (Isusa) boli!“
Zbog ove rečenice odlučila sam se na današnje evanđelje. Tolike emocije je probudio u meni, moju savjest. Zašto zadajem boli Isusu, koji je sama ljubav pitala sam se?! Koliko je samo predivan dječiji pogled, nevin, iskren i ponizan.
Isus nas poziva na obračenje i poniznost jednog djeteta. Put poniznosti nije lak, jer sotona nam nudi užitke ovozemaljskoga svijeta.
Sa ogromnom željom da gledamo lice Gospodnje u vječnosti trebamo umirati sebi, svojoj sebičnosti, stavljati sebe na zadnje mjesto, ljubiti sve one koji nam zadaju rane i boli. To je vrlina poniznosti, a na poniženje.

Ps 27,8-9
"Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!" Da, lice Tvoje, o Jahve, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene. Ne odbij u gnjevu slugu svoga! Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti! I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj!"