Željela sam ovim crtežom odati čast i zahvalu Mariji Bezgrešna Srca i sv. Josipu. Toliko svega: kušnji, odgađanja, događanja i nikako da počnem. Željela sam to pogotovo jer poukom kojom su poučeni je ona ista kojom nam uslišavaju molitve, vapaje, pokazuju smjer, zaštićuju nas, liječe, obnavljaju… - uvijek iznova vraćaju nas Kristu u hramu/Hramu, u crkvi/Crkvi… uvijek iznova vraćaju me k Isusu, Bogu, ni više ni manje nego tamo gdje je najprisutniji i gdje je živ živcat. Koliko god ga nekad izbjegavala, ljutila se na nj ili bila bezvoljna, bez vjere i nade, u duhovnoj suhoći, padu, ili zahtjevnim životnim situacijama i iskustvima, ili u zahvalnosti i radosti, i kad bi im se tada utjecala, toliko bi se češće vraćala Isusu i to brže bih ozdravljala, rasla, i u svem ostala svoja, slobodnija. To više ne može me se razuvjeriti – čvrsto vjerujem u živu Božju prisutnost u Euharistiji, i gro neviđenih milosti i zaštite koje po njoj dobivamo kada je primamo… ne trebam to niti posve uvijek razumjeti nit dokučiti. Dovoljno je, kako znam nekad raditi, „natjerati se“ na misu i izreći u sebi – Isuse, znam da si tu. 

Ostalo tipa Bog da a Crkva/misa ne ili pa čak obrnuto, sve su to zamke i odvraćanja zloga... od punine i mudrosti koju možemo imati - jer Marija i Josip izgubivši Isusa tek „nađoše ga u Hramu“, oni koji su najveći primjeri čovještva i svetosti.

„Nađoše ga u Hramu“ (Lk 2, 46)