Čitam, razmišljam, važem Evanđelje, no inspiracija za crtež nikako mi nije dolazila… već pomalo zabrinuta pitam/zamolim na misi Isusa: “dobro, pa kaj bumo mi s tim crtežom?! pomozi mi nekak”. I dođe mi u misli poticaj da za inspiraciju pitam svoju prijateljicu učiteljicu koja je, eto, baš tad isto bila tamo – “ona je kreativna i duhovna”, mislim si hodajući do nje. “Hej, imam pitanjce. Slušaj ovo – milosrđe mi je milo a ne žrtva – što ti sada prvo pada na pamet kad kažem milosrđe?” “Sada, prvo… hm, da je za mene milosrđe lijepa riječ. Znaš onog našeg dečkića kojeg učim. Imali smo zadaću napisati osvrt na temu Tko mene voli? i on je odmah rekao da njega nitko ne voli. Nikako mu nije išlo da nešto nađe i napiše, neke nije htio ni spomenuti… Naravno, objasnila sam ja njemu da ga sigurno vole djed, mama itd., no rekla sam mu - da slobodno napiše mene – a on, odjednom na njegovu licu pojavio se takav širok ponosan osmijeh.” (…) Ona se još zabrinula da me s tom slikom odvela na krivu stranu… a hodajući doma odjednom mi sine carinik Matej iz Evanđelja. Sigurno se naslušao ružnih riječi, odbacivanja i one “makni se od mene (plus pogrdni naziv)”, a Isus dođe, pogleda ga i kaže mu: “Pođi za mnom”. Moć lijepe ali prije svega lijepe iskrene s ljubavlju obavijene riječi – milosrđe.