Mogu si zamisliti Isusa kao onog koji zbija narodne pošalice s običnim ljudima, kucne s prijateljima i kaže živjeli, kako je već običaj u kojem kraju… Ali Isus nije samo to, nije zabavljač. Zna da je potrebna radost, stog je dariva no, kad je stvara, uz nju ide i nada, vrednovanje, poštovanje, priznavanje… ali On nije samo to… Mogu si Isusa zamisliti kako uslijed nekog druženja i zabave, uslijed propovijedanja i gužve na ulicama dobro zapaža. Zapaža potrebe i potrebite. Zapaža, zastaje, prilazi i odriče se… svoje pošalice i zabavljanja uslijed kojeg je bio, i svog dara govora i propovjedi, i svoje čiste halje i zdrava tijela… i dotiče se odbačenog, prokazanog, bolesnog, gubavog, prljavog… promatra, divi se, suosjeća se. Suosjećanjem kao da oduzima sjetu i boli drugoga. Uzima bol na se uslijed žurbe, vike i zabave. Tko bi lud radost poželio zamijeniti tugom? Da… mudrost se opravdava djelima svojim. Ako želim znati mudrost, poznati Krista, mijenjati se, promatrat ću ga u Njegovim djelima… i moliti milost biti jedno od tih Njegovih djela, da se po meni siromahu ta mudrost opravdava.