Današnje evanđelje može nas poučiti u mnogim stvarima. Kraljevu službeniku stranac Isus postaje njegov jedini spas. On preskače sve zidine, sve granice između sebe i Isusa, vjeru i stalež, on vapi i očajava, jer je otac. Isus, naime, govori kako čovjek ne vjeruje dok ne vidi čudo, ali smatram da ovaj čovjek nije tražio čudo radi teatralnosti. On je vapio, grčevito se hvatao za Isusa, molio Ga da mu učini čudo, da mu sin živi. Iz današnjeg evanđelja izvlačim dvije važne pouke. Isus me poučava da se moja vjera ne temelji na čudima već da samo vjerujem da je On zaista Gospodin, Bog, Spasitelj, Mesija, Kralj, Svećenik, Prorok i Jaganjac. Također, Isus me preko ovog oca uči kako treba izgledati moja molitva. Poučava me da budem borbena i uporna, pogotovo onda kad mi se čini da nema glasa od Njega, da uhvatim Isusa za skute i vapim. Jer dok god ne osjetim tu vatru u grudima koju je osjećao ovaj otac ne znam zapravo moliti. 

Ova slika je nastala od drugog pokušaja. Prva ideja bila je naslikati uplakanog oca i Isusa, kako otac kleči ispred Njega, bolnog lica, držeći se za Njegovu haljinu. Ipak, na kraju sam dobila poticaj naslikati djelić raja. Nakon teškog tjedna, suočena s patnjom bliske mi osobe koja se iznenada na ovom svijetu rastala od svoga oca, u srce mi je došla ova slika. Isus i čovjek-otac na putu u raj. Otac je onaj koji ljubi svoju djecu, cijeli život moli i vapi Bogu za svoju djecu, kako bi živjela, kako bi im bilo dobro, sve čini iz ljubavi. No, u ovom slučaju, djeca mole Boga za svoga oca, da ga Isus uvede u vječni život. Vjerujem da će ga Bog nagraditi za sav trud i napor koji je ulagao za svoju obitelj. I baš ga vidim ovako, pored Isusa koji mu rukom pokazuje novi život, novi svijet gdje će radosno iščekivati ponovni susret s voljenima.