Kad smo bili mali, ljeta bismo proveli kod dide i bake, nas petero unučadi - sestra, brat, ja i naše dvije ljubljene sestrične. 

Kako to i biva, djeca se lako posvađaju, ali i lako mire.
No, jedan dan je bilo drugačije.
Jedan dan smo se toliko posvađali da se međusobno nismo htjeli družiti niti razgovarati.
Ne sjećam se što se točno dogodilo da je baš do toga došlo, ali se sjećam da nas je to sve jako povrijedilo.
Razmišljajući kako možemo ispraviti tu situaciju, najstarija sestra je došla na ideju da operemo sestričnama noge.
To se zaista i dogodilo.
Naravno, cijeli taj događaj bio je popraćen gorkim plakanjem i pokajanjem.
Teško se bilo odvažiti na takav čin, ali još teže je bilo prihvatiti takvu vrstu ljubavi.
Sada, petnaestak godina kasnije, s radošću se sjetimo tog događaja čudeći se kako smo tako mali bili spremni tako nešto učiniti za nekoga.
Da nam je barem i sada tako čisto i oprano srce :)

Hvala Ti, Gospodine, na toj milosti što nam kroz pranje nogu iskazuješ da nas do dna, do kraja ljubiš.
Daj nam milost da uvijek budemo spremni primati Tvoju ljubav koju nam stalno daješ.
Hvala Ti na svemu što činiš za nas.
Hvala Ti što nas ljubiš.