"Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode." // Lk 4, 28-30

Nacrtala sam Isusa kako odlazi iz grada nošen Duhom Svetim, a narod koji se razgnjevio na Njega je kao oluja, mračnog lica, a u očima sijevaju munje srdžbe i opakosti. 

Zašto vlada tolika srditost među farizejima i pismoznancima? Zašto se ljute na svaku Isusovu riječ, iako duboko u sebi znaju da govori istinu? U današnjem evanđelju vidimo da im Isus ne govori direktno da su malovjerni, da se trebaju promijeniti, nego im to govori preko usporedbe, pozivajući se na Pismo. Isus nije htio biti grub, omalovažavati, nego je iskreno vjerovao da i kod farizeja postoji nada i mogućnost da se promijene, htio ih je potaknuti na to, da ne ljube Zakon slijepo nego velikodušno, otvoreno, osluškujući što im Bog želi reći, kud ih šalje, na što ih poziva. U Pismu je najavljen dolazak Spasitelja. Farizeji poznaju Pismo bolje nego itko. Kako to da ne mogu prepoznati utjelovljenu Riječ koja stoji pred njima, blagi pogled ljubavi, ruku pomirenja, Živu Riječ? Zar im je srce toliko zatvoreno? 

Bože, ne daj da nama srce okameni, da nam oči oslijepe pa da ne vidimo Tebe u svakom dijelu dana. Ti si u svakoj sekundi, svakoj osobi, u mom srcu. Tvoja prisutnost ispunja moja pluća dahom životvornim. Udahni svježi zrak u mene, probudi me jer bez Tebe ne mogu živjeti.