Nacrtala sam šareno "polje" puno cvijeća koje predstavlja naš život koji može biti tako šaren i veseo, ukoliko idemo kroz život s Isusom. 

Postoji toliko tužnih priča i teških situacija, ali postoji i velika razlika u svim tim pričama koje ponekad čujemo. Kada slušamo tešku životnu priču iz usta čovjeka koji vjeruje, on će je prepričati s ljubavlju i zahvalnošću u očima, možda čak i sa smiješkom na usnama. Slušamo li je od čovjeka koji ne vjeruje, često ćemo vidjeti mržnju, zavist i samosažaljenje. Na nama je da odlučimo kako ćemo nositi svoj križ. 

Isus oduzetom nije samo rekao "Ustani i hodi", nego: "Ustani, UZMI NOSILJKU i pođi kući." Isus mu nije skroz oduzeo nosiljku, on je još mora nositi. Interpretirala sam to kao naš životni križ. Nosi, dok ne dođeš kući. Kući našem nebeskom Ocu. Na nama je izbor hoćemo li uz Božju pomoć ili ne. Put sam obojala plavom bojom kao rijeku. Rijeka teče, kao i naši životi, nema stajanja i odustajanja, a život je toliko lakši i ljepši uz Isusa.