Nekad, rijetko, dođe mi da pustim Boga i Njegov način života od sebe i onda stanem pred svoju svakodnevnicu, nasuprot sebe same i ispred čitavog svog života, pred svijetom koji me okružuje… i vidim ništa toliko ne vrijedi koliko On koji bespogovorno ljubi. Nema mi smisla nikud drugud, nego biti s Njim. Baš kao što Petar kaže. Samo s Njim umijem gledati u sebi i oko sebe onako kako stvarno jest, po nekom Njegovom čudnom principu koji se zove jednostavnost. Iskrenost. Što više prijanjam uz Njegovu Riječ, tako je. Uz malo riječi On kaže sve, sve što je potrebno, a ja, mi, svijet oko nas koristi to više riječi i objašnjenja stvarajući buku informacija i dezinformacija. Mnogo toga danas ne imenujemo pravim imenom… nit se usudimo isto na glas izreći… Kako kaže Balašević: „isto vide a razno tumače; Đavo prste u farbu umače“ (pjesma: Portret mog života). Nedavno je Marin Miletić stavio na svoj status: „Ljudi danas tako puno govore. A tako malo te riječi znače. Ljudi su zaboravili na važnost riječi. Kao i na moć riječi. Onaj koji čini smislenim sve što jest je samo s Riječi, ex nihilo sve učinio da – bude. Po njemu i mi kao nesavršena stvorenja možemo riječju stvarati u svojoj ograničenosti.“

Tako sam željela nekim jednostavnim crtežom prikazati djelovanje Riječi našeg Boga. Ideja mi je „došla“ i prije nego sam počela dublje promišljati nad današnjim evanđeljem. O, dragi Isuse, daj da to više njegujem tvoju Svetu Riječ u sebi, mudrost da više imenujem stvari kakve doista jesu, poniznost da to manje pričam, a više slušam i od sebe dajem drugima točno ono što treba.