Isus dolazi u svoj zavičaj. Sigurno Mu je bilo posebno drago biti ponovno u svom kraju, među svojim ljudima, poznanicima, rodbinom. Gorjelo Mu je srce od želje da im govori o Bogu, Njegovoj riječi, milosrđu, ljubavi.

Ali ljudi su Ga dočekali zatvorena srca. Nisu dopustili da Isusove riječi dopru do njih. Slušali su Isusa ali Ga nisu čuli. Znali su da ima veliku mudrost i da čini silna djela, ali zbog njihove ljubomore i oholosti nisu u to željeli povjerovati. Bili su ponosni na svoju krivu moć rasuđivanja i mislili da znaju procijeniti osobu prema svojim krivim mjerilima. 

Isus se čudio njihovoj nevjeri. Kako boli čuti ovo. Koliko je tek Njega boljelo srce jer Mu nisu vjerovali, jer nisu željeli upoznati Boga, jer su sagradili zid oko sebe i blokirali ulaz Božjoj milosti. 

Isus je otišao iz svog kraja. Ali ne zadugo. Vratio se opet tamo u mislima kad je visio na križu. On ne gleda ljudskim očima, ne osuđuje, ne okreće leđa. Isus je i za njih umro. Umro je za njih iako Mu nisu vjerovali, iako Ga nisu prihvatili. On njih prihvaća, oni su Njemu važni, želi ih blizu sebi jer su Njegova djeca, On ih je stvorio na svoju sliku i priliku, urezao u dlan, udahnuo u njih Duh životvorni. Umro je da slomi zidine oko njihovih srca i da im pripravi put u Nebo. 

Umro je za sve ljude. Znajući da se možda netko nikad neće vratiti Njemu, da će Ga odbijati, izbjegavati, psovati. Ali rijeke Njegove milosti i dalje teku ovim zemljom, tražeći izgubljene ovce, vraćajući ih Pastiru. 

Umro je i za tebe. Nek te ta spoznaja vodi i daje ti snage iz minute u minutu.