Gospodine, i mene danas s ljubavlju opominješ da budem ponizna i malena. Nerijetko se guram u prve redove kako bih Ti bila blizu, ali Ti poznaješ moje srce. Znaš da ponekad samo želim biti viđena s Tobom, želim biti prva do Tebe. Gospodine, zaboravim da si mi Ti dao tu milost da Te upoznam i zavolim. Na tren pomislim da sam zaslužila stajati uz Tebe, ali dovoljan je samo lagani povjetarac i padam. Spuštaš svoj pogled i shvaćam da si me pronašao, odmaknuo oklop pod kojim sam se sakrila i ugledao si samo uplašeno dijete. Znaš da mi je potreban zagrljaj pa me uzimaš u naručje i gledaš s očinskom ljubavlju, smiješiš se i dopuštaš da se igram jer znam da sam u sigurnim rukama. Gospodine, iako sam dijete i ponekada ne mogu razumjeti Tvoju veličinu i Tvoja djela, osjećam radost koja se prelijeva s Tvoga lica na moje, iz Tvoga srca u moje i tada oživim. Smijem se i radujem jer se osjećam voljenom. A Ti? Ti si sretan jer sam tako malena da sam se mogla sakriti u Tvoje krilo, sretan si jer sam napokon neopterećena kako bih shvatila da mi je samo Tvoja ljubav dovoljna, sretan si jer sam se čvrsto uhvatila oko tvoga vrata.
Gospodine, ne puštaj me nikada iz ruku svojih!