„Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj (…) Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade…“ 

Čitajući današnje evanđelje zapela sam za ovo posluživanje, sluga, služenje… i koliko više na značaju dobiva svako zvanje i struka ukoliko je proniknuto ovom vrijednošću na koju nas Isus poziva svojim primjerom. Prvo što mi je došlo na pamet jest misao o konobarenju. Sjetila sam se koliko sam sama bila drugačija i bolja kada bi me poslužio kavom netko tko ne samo da je bio raspoložen i radostan taj dan nego je doista htio ugoditi, poslužiti, uslužiti, služiti… tko je dao dublji smisao svom zvanju. To se osjeti. Onda sam se sjetila kako sam se i sama trudila napraviti kavu po ukusu mojih stalnih gostiju, zaposlenika određene ustanove, kakvi god da su bili. Nisam se zamarala s njihovim društvenim statusom, a ni sa svojim, ni što bih mogla ili što ću biti jednog dana. Ono što me nosilo da budem bolja u svom poslu je nešto što sam s vremenom počela sve više primjećivati nakon naših dugih ili kratkih ćaskanja tijekom pripremanja kave i njihova uživanja u ispijanju iste – dolazili bi pogrbljeni, a odlazili uspravljeni; dolazili bahati ili čangrizavi, a odlazili smireniji i zamišljeni; dolazili zabrinuti ili tužni, a odlazili opušteni i veseli; dolazili veseli, a odlazili nadahnuti itd. Toliko je godina prošlo, a sve njih se tako jasno još uvijek sjećam. I ne znam kako sam više došla na ideju za crtež, no ta jedna linija koja povezuje Isusa poslužitelja i onu koju služi otkriva mi to veću povezanost s Njime kada ga ne samo uzmem za primjer i uzor već činim ono što bi On činio u svakodnevnim naizgled običnim stvarima.