"Ovaj se privine Isusu uz prsa i upita...“

U ovom evanđelju Velikog tjedna nisam željela stati na izdaji, nego tek na jednom malom momentu. Iako malen, meni se čini velikim i značajnim. Ostanem bez riječi kad samo razmišljam i maštam o tom momentu - kako se Ivan privija Isusu uz prsa. Kakva intima, bliskost, prisnost, sigurnost, kakvo povjerenje, i to sa samim Isusom… Bogom… Razmišljam kome se ja tako privijam uz prsa ili tko se (je) meni. Prisjećam se ljudi, trenutaka, misli, osjećaja, mirisa i zvukova; koja li snaga u tim momentima, u toj intimi… a kamoli onda sa samim Bogom. Napokon, prisjećam se trenutaka kad bih ušla u Baziliku Srca Isusova. Posebno onih kada bih samo tamo u tišini sjedila ili klečala. Nikad se nisam mogla otarasiti dojmu i slici koju bih dobila – ne trudeći si nimalo jasno bih zamislila veliko mesnato srce i kako otvaram vrata tog istog Srca, ulazim u njega i doživljavam neki posve drugi svijet. Za mene to nije bilo ni bilo čije ni bilo kakvo srce – znala sam daje Isusovo. Zamišljala sam beskrajni prostor i slušala bih svoje korake kako hodam tim velebnim prostorom. Nekad bih iz petnih žila pokušavala čuti same otkucaje Njegova Srca… ne sjećam se više koliko mi je to uspijevalo, ali sjećam se da bih primijetila kako se moje disanje posve promijenilo. Samo bih sklopila oči i disala, ne znam ni kako. Sjećam se kad bih izlijevala svoje srce pred samom Njegovom prisutnošću u onom posvećenom kruščiću, u radosti, ljutnji, zahvali, jadu, bezbrižnosti, nesigurnosti, nedoumici; moram si priznati, nije to bilo kao živo iskustvo, nego to jeste bilo stvarno iskustvo mog privijanja uz Njegova prsa. Ništa različito od mog naslanjanja na zaručnikova prsa, a opet toliko drugačije. Trenutno, nastradala je u potresu unutrašnjost Bazilike, kao takva podsjeća me na ranjeno Isusovo srce Judinom izdajom… A posvećeni kruščić mi je daleko, no Isus pronalazi načina da mi je i da nam je blizu. U molitvi, u mašti, u kontemplaciji šaputati Mu svoje brige i radosti privijajući se uz Njegova prsa, i čekati kad nam progovori, a hoće, i prepoznat ćemo odgovor. Uvijek ga znamo. I Ivanu je odgovorio, kako i ne bi, kad i njega i nas toliko ljubi. Zato su i Srce i usne na slici intenzivne boje. I da bih nekako uprizorila onaj moment s početka ovog teksta, poslužila sam se prikazom Isusa na oltaru Bazilike Srca Isusova, a evanđelist Ivan nekako je spontano ispao kao netko od nas. U jednom trenutku čini mi se da su Ivan i Srce sami, a onda opet kao da je Ivan stopljen sa samim Bogom…