Petar i njegova braća razočarani ishodom njihovog druženja s Isusom vraćaju se ribarenju. Gluhi, slijepi, nerazumni, zbunjeni… Bacaju mreže kao i milijun puta prije, posao koji rade cijeli život. Bace mrežu i čekaju, cijelu noć čekaju. Ali, mreže su prazne. Prazne su ne zato jer su oni loši ribari, nego jer povratak unazad ne nosi život. Dolazi neki stranac u zoru i govori im apsurdnu stvar: bacite mrežu na desnu stranu! Jedan stranac uči stare, iskusne ribare kako se lovi?! Isus uvijek dolazi k nama u našim očajnim vremenima. Kad su nam mreže prazne, kad nema ništa, kad smo sami, u mraku. Isus donosi svjetlo, zoru! Samo jednim zamahom u nepoznato, njihova mreža je prepuna. 153 ribe- punina života. Isus kaže Šimunu na Pashalnoj večeri: ''… ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.'' (Lk 22,32) Petar se u ovom trenutku toga prisjeća, dolazi sebi, skače iz svoje brodice sigurnosti u more- za Isusom. Oči mu se otvaraju, ušima čuje, razum mu se raščisti, sve mu je jasno. I srce mu ponovno gori, dobiva priliku tri puta reći: volim te, poreći ona tri puta kad je rekao: ne znam ga. Zna ga i voli ga.